Mjesto u školskoj klupi za fizioterapeuta

Uskoro počinje škola. Neki se vesele, neki kreću na novo životno putovanje, a neki žele produžiti ove ljetne dane.

A ja ovih dana razmišljam o školi iz pozicije stručnjaka. Koliko sjedenje od nekoliko sati dnevno u školskim klupama utječe na motorički razvoj djece, posturu tijela i općenito zdravlje djece. U samom procesu obrazovanja, važnost motoričkih vještina u sjeni je u odnosu na usavršavanju novih znanja.

Razmišljajući o potrebama djece za motoričkom aktivnošću, o preteškim torbama i tvrdim stolicama u školama na kojima djeca borave 45 minuta, zvuči mi prilično neudobno i naporno. Uz to važno je pratiti i nastavno gradivo. A u razredu je možda i dijete s teškoćama kojemu je sve ovo nabrojano još izazovnije. Samim time se pitam, može li uloga fizioterapije u školskom okruženju poboljšati obrazovni proces?

Svi dobro znamo da je fizioterapija kao struka je vrlo raširen pojam i ciljevi su promicanje, preveniranje bolesti i poboljšanje zdravlja. Međutim, u Hrvatskoj se rijetko govori o uključivanju fizioterapeuta u obrazovni sustav. Istražujući ovu temu, naletjela sam na članak iz The Australian Journal Of Physiotherapy s temom Preventive physiotherapy in school (M. Steinberg). Ono što me odmah iznenadilo je godina izdavanja tog članka. Radi se o 1975. godini. Nekoliko desetljeća kasnije, o ovome se skoro ne raspravlja u Hrvatskoj. Čak ni danas kada se o inkluziji govori na sva zvona!

Koje bi bile prednosti fizioterapije u školama?

Današnji način života mijenja posturu kod djece. Upotreba automobila, električnih bicikala i električnih romobila osiguravaju nam kretanje uz minimalnu aktivnost. Korištenje tehnologija omogućuje nam sjedilački način života. Zapravo, danas djeca svoju potrebu za kretanjem zamjenjuju virtualnim igračkama. Što nam to donosi? Svakako nedostatak motoričkih vještina, nemogućnost provođenja precizne motorike, probleme s koordinacijom, slabu ravnotežu, smetnje pokretljivosti i zdravstvene probleme mišićno – koštanog sustava. O tome nam govori činjenica sve većeg broja skolioza, problema s hodanjem i disanjem, protrakcija glave i pretilost.

Svako dijete bi trebalo imati individualni plan intervencije s jasno definiranim ciljevima koje bi fizioterapeut provodio u suradnji s djetetom, roditeljima, učiteljima/profesorima i ostalim stručnjacima uključenim u život djeteta. Na temelju plana, možemo razmatrati o ergonomski oblikovnom školskom namještaju, potrebama djeteta i individualnom pristupu. Takav bi način suradnje osiguralo moderniziranje školskog sustava i kvalitetnije okruženje za dijete.

Omogućavanjem potrebnog kretanja i pružanjem stručne podrške, osigurava se preduvjet za razvoj motoričkih vještina i grafomotorike, pravilnih obrazaca sjedenja, poboljšanje mobilnosti i koordinacije što uvelike doprinosi razvoju samopouzdanja i lakoću snalaženja u školskom okruženju. Također, samim time, poboljšava se koncentracija na radne zadatke.

Uključivanje fizioterapije u školski sustav, stvorilo bi se inkluzivno okruženje u kojem bi svi učenici imali jednaku priliku sudjelovati u izvannastavnim aktivnostima i na satovima tjelesne i zdravstvene kulture. Razvijanjem motoričkih vještina, djeci se osiguravaju mogućnosti za sudjelovanje u sportu, igrama i rekreacijskim aktivnostima što doprinosi boljoj kvaliteti života odnosno djetinjstva.

Iako sam svjesna ograničenih resursa koje naš obrazovni sustav ima, nadam se da će ideja o fizioterapiji u školskim klupama zaživjeti jer samo ranom identifikacijom potencijalnih problema, može se osigurati pravovremena intervencija koja će prevenirati zdravstvene teškoće u starijoj životnoj dobi, spriječiti komplikacije i osigurati bolju kvalitetu života.

Ukoliko osvijestimo djecu o zdravim životnim navikama od najranije dobi te im omogućimo poticajno akademsko okruženje, možemo reći da si osiguravamo zdravije, uspješnije, zadovoljnije ljude koji će se s lakoćom suočavati s izazovima u školskim klupama, ali i izvan nje.

Može li uloga fizioterapije u školskom okruženju poboljšati obrazovni proces?